Treću godinu zaredom naša župa je obilježila Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Na 34. godišnjicu njihova mučeničkog stradanja, kod crkve sv. Mihovila arkanđela, u Kozjaku i u župnoj crkvi obilježili smo ove velike dane žalosti i tuge, ali i ponosa te slave. Uz pomoć tvrtke Ordo, nekoliko djelatnika gradske komunalne tvrtke Zeleno i modro, te većeg broja župljana postavili smo 45 metra dug i 7 metara visok natpis VUKOVAR. Priprema je trajala tjedan dana i u njoj je, kao i lani, sudjelovalo do osamdestak ljudi. Od planova, postavljanja skele, slova, svjetala, ledica, dobave agregata, budući da na tom lokalitetu nema struje, do dežurstva više od dvadeset župljana dvije noći kako bi osigurali nesmetan rad agregata opskrbljujući ih gorivom. Tu je i skidanje slova, slaganje konstrukcije, slaganje svih rekvizita za dogodine. Ove godine sudjelovalo je i trideset četvero mladića i djevojaka koji su zapalili trideset četiri baklje na spomen 34. godišnjicu mučeničkog stradanja grada Vukovara. Drugi dio se, kao i lanjske godine, događao u crkvi u čijem su šematoriju bilo zapaljeno dvjestotinjak svijeća s natpisom VUKOVAR okruženim svijećama u obliku srca. Večer prije, nakon sv. mise, u organizaciji Mjesnog odbora Kaštel Kambelovca na Brcu smo upalili svijeće, a don Ivan je izmolio molitvu odrješenja. U crkvi ispred oltara postavili smo postolje veličine četiri kvadrata na kojem je, na mahovini, bilo postavljeno dvadesetak bijelih križeva, koje je darovao naš Mile, na kojima su ruže, a ispred kojih su treptale svijeće. Podno stola, koji je na takav način simbolizirao bijele križeve na Memorijalnom groblju žrtava domovinskog rata u Vukovaru, bio je hrvatski grb s dvije svijeće, s trobojnicom. Navečer smo slavili sv. misu za poginule i preminule hrvatske branitelje. U prigodnoj propovijedi, nakon što je govorio o žrtvama Vukovara i Škabrnje naš župnik, don Ivan je naglasio: „Međutim, možemo slobodno reći da male koristi od Vukovara, Škabrnje, tolikih drugih stradalih gradova i mjesta, toliko prolivene krvi i suza, toliko stradalih pojedinaca i obitelji ako će se naša djeca i dalje međusobno mlatiti šakama, djeca i mladi iz jednog dijela napadati svoje vršnjake iz drugog dijela Hrvatske. Uz različite pogrdne izraze udarati ih rukama i nogama, dotle da završe na hitnoj, čak u bolnici. Iz mog djetinjstva i mladenaštva sjećam se da smo pjevali „Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska s njima se ponosi cijela Hrvatska“, iako u to vrijeme kad bi Hajduk izgubio, utakmice su se igrale samo nedjeljom, ponedjeljak ne bi trebao ni svanuti. Nažalost i sramotu danas se organiziraju sačekuše ili dogovaraju tuče na odmorištima autocesta ili u raznim uličicama. Tužno je i jadno gledati i čitati o tučama, bitkama, „ratu“ između Torcide i Bad blue boysa, Kohorte, Armade ili bilo koje druge navijačke skupine. Svakako, suparništvo između navijačkih skupina da, ali mlaćenje letvama, šipkama, palicama, užas! Nije valjda da će nas ujedinjavati samo katastrofe, poput poplave u Slavoniji, potresa na Banovini. Da se Zagrepčanin boji doći u Split ili Splićanin u Zagreb to je suludo, strašno, bolesno. Draga braćo i sestre, pitam se s vama: vesele li se, slave, rugaju i lumpuju na današnji dan , ti koji su uzrok tog i takvog straha,? Ne sumnjam kako se, dok se sve to događa: tuče, bitke, mlaćenja, zastrašivanja kosti naših hrvatskih branitelja okreću u grobu. Sigurno, sebi postavljaju ono klasično pitanje: jesmo li se zato borili? Domovinski rat, tolika prolivena krv i suze pozivaju nas na bratsko i sestrinsko zajedništvo kako bismo u ova izazovna, teška vremena, nedaće koje proživljavamo a poglavito se bojim onih koje nas čekaju, što lakše, zajedno, uz božju pomoć, prevladali.“ Sv. misu, u punoj crkvi pjevanjem, bilo je vjernika i u dvorištu, uveličao je naš mješoviti zbor pod vodstvom č.s. Marinele.
VIDEO SPOT – uskoro
