Kao i prošle dvije, i ove godine naša župa je obilježila Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Na 33. godišnjicu njihova mučeničkog stradanja, kod crkve sv. Mihovila arkanđela, u Kozjaku i u župnoj crkvi obilježili smo ove velike dane žalosti i tuge, ali i ponosa te slave. Uz pomoć tvrtke Ordo, nekoliko djelatnika gradske komunalne tvrtke Zeleno i modro, te većeg broja župljana postavili smo 53 metra dug i 7 metara visok natpis VUKOVAR. Ove godine 8 metara dužim natpisom željeli smo da se natpis što dalje vidi kako bi se što veći broj građana sjetio Vukovara i svih onih koji su se tog dana, večeri i noći bez oružja i streljiva morali predati u ruke surovim okupatorima. Priprema je trajala tjedan dana i u njoj je sudjelovalo do osamdestak ljudi. Od planova, postavljanja skele, slova, dobave agregata, budući da na tom lokalitetu nema struje, do dežurstva dvdesetak župljana dvije prohladne noći kako bi osigurali nesmetan rad agregata opskrbljujući ih gorivom. Tu je još i skidanje slova, slaganje konstrukcije, slaganje svih rekvizita do dogodine kada ne znamo hoće li ostati samo na ovome. Ove godine sudjelovalo je i trideset troje mladića i djevojaka koji su zapalili trideset tri baklje kao spomen na 33. godišnjicu mučeničkog stradanja grada Vukovara. Drugi dio se, kao i lanjske godine, događao u crkvi u čijem šematoriju su bile zapaljene svijeće. U sumrak, prije sv. mise opet je trideset i troje mladih zapalilo trideset i tri baklje. Prije sv. mise ispred oltara je postavljen stolić na kojem je, na mahovini, bilo postavljeno sedam bijelih križeva na kojima su ruže, a ispred kojih su treptale svijeće. Podno stola, koji je na takav način simbolizirao bijele križeve na Memorijalnom groblju žrtava domovinskog rata u Vukovaru, bio je hrvatski grb s dvije svijeće na kojima je slika vukovarskog tornja. U prigodnoj propovijedi don Ivan je naglasio: „U ratu Srbije protiv Hrvatske dovoljno je vidjeti koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih pronoseći svoje živote. Radi se o srpskim šajkačama na kojima je bila nacrtana ili vezena mrtvačka glava s kostima. S druge strane većina branitelja imala je krunicu na odori ili u džepu kao znak pripadnosti BDM, majci svih ljudi.“ Don Ivan je dalje nastavio: „Vukovar je bio zadnji hrvatski mostobran koji je svojom opstojnošću osiguravao Hrvatskoj presudne dane u kojima se je Hrvatska trebala pripremiti kako bi mogla stati na noge i kako bi mogla konačno uzvratiti, punom snagom. Izdržao je 87 dana, dovoljno, sasvim dovoljno da se Hrvatska pripremi za nastavak rata do konačnog oslobođenja. Stoga, Vukovar i nije pao jer je ostao u srcima, ne samo Vukovaraca nego svakog domoljuba Hrvata. Na njegovim ruševinama i prolivenom krvlju izrastao je novi Vukovar, iz njega je započela sloboda i izgradnja nove Hrvatske. Vukovaru i njegovim braniteljima, kao i svim drugim braniteljima širom Lijepe naše, štogod napravili, rekli, pjevali ili klicali nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti na onome što su oni za nas učinili.“ U nastavku propovijedi govorio je o tragediji Škabrnje i njezinih stanovnika. Rekao je: „Ne smijemo danas zaboraviti osobito Škabrnju u kojoj je na današnji dan mučenički ubijeno 63. Hrvata, 15 branitelja i 48 civila. Svaka je obitelj u Škabrnji praktično nakon tog napada bila “zavijena u crno”. Do kraja Domovinskog rata broj poginulih Škabrnjana je narastao na 80; još 6 ih je nakon rata poginulo od mina postavljenih po selu i okolici. Niti Gospić, niti Pakrac, niti Dubrovnik, bilo koje mjesto ili grad ne smijemo zaboraviti ne samo danas, ne smijemo ih zaboraviti ni sutra, ni preksutra, nikada.“ Sv. misu pjevanjem je uveličao naš mješoviti zbor pod vodstvom č.s. Marinele.
