Radujem se što ću s vama podijeliti i nekako uspjeti sažeti sve ono što smo mi hodočasnici doživjeli na ovom predivnom hodočašću. Na poziv i poticaj našeg župnika, a u organizaciji turističke agencije „Quo Vadis“ koju vodi naša župljanka Monika Režić, nas 59 u petak 28.3.2025. uputilo se na hodočašće u Crnu goru, točnije u Boko-Kotarski zaljev.
Uz pozdravnu riječ i molitvu nastavili smo putovanje prema odredištu. Zahvalni dragom Bogu i Majci Božjoj na ovoj predivnoj milosti i na svemu što su i na ovom hodočašću pripremili za nas.
Stižemo u Herceg Novi, gradić u kojem je rođen naš velikan, iako vrlo mali rastom Sv. Leopold Bogdan Mandić, franjevac kapucin.
U svetištu Sv. Leopolda Mandića dočekao nas je don Siniša Jozić koji nam je ispričao neke od nebrojenih i neispričanih priča o našem svecu. Posebna je zanimljiva priča o tome kako je odlučio biti svećenik. Naime, u dobi od oko 8 godina kao i svako razigrano dijete razbio je prozor u igri. Tadašnji župnik ga proziva i osuđuje pred svim pukom i zahtjeva da se pokaje klečeći. Bio je poslušan, ali i posramljen te je donio odluku : kad on bude svećenik nijedan pokornik neće osjećati osudu, već samo neizmjernu i milosrdnu Božju ljubav. Tako je i bilo.
Svetište je to i pomirenja, ozdravljenja ali i ekumenizma rekao je don Jozić. Sam svetac zaštitnik je oboljelih od karcinoma. Tu su se dogodila i događaju se po zagovoru Sveca brojna ozdravljenja. I sam je svetac umro od karcinoma jednjaka. Svetište je to i pomirenja jer je sveti Leopold bio neumoran ispovjednik. Bio je to svetac koji je čitao srca, kao što je u dječačkoj dobi i obećao, svatko je mogao u njegovoj blizini osjetiti neizmjernu Božju ljubav i milosrđe. U ispovjedaonici je provodio gotovo cijeli dan, kroz gotovo 40 godina! Njemu na ispovijed hrlili su ljudi iz cijelog svijeta. U svetištu se čuva relikvija njegove desne ruke, koju je uvijek podizao kad bi pomirio čovjeka i čovjeka, čovjeka i Boga. Zalagao se i za jedinstvo svih kršćana. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i bio je svojevrsna preteča ideje ujedinjene Europe.
Osim relikvije desne ruke u svetištu se nalaze i relikvije govorno-slušnog aparata i dijela mozga, te misnica koju je nosio kad je slavio svoju mladu misu. Zanimljiv je i otisak njegova lica u trenutku njegove smrti sa kojega i danas zrači njegova dobrota, blagost i nježnost. Sveti je Leopold uvijek pokazivao veliko razumijevanje za ljudske patnje i tješio je mnoga skršena srca. Bio je „svjetionik“ milosrđa. Grešnici koji su mu prilazili osjećali su kao i mi tog dana, Božji zagrljaj ljubavi i radost praštanja koja ozdravlja svaku ranu. Znao je prodrijeti u svačije srce, pravom riječju, koja je potjecala iz njegove osjećajnosti, no također tražena od Duha Svetoga kroz molitvu i razmatranje. Gajio je i veliku ljubav prema Majci Mariji. Nazivao ju je svojom Gospodaricom.
Iako malen rastom, svojom poniznošću postao je i ostao „gorostas ljubavi i svetosti“. Tog je dana ponovo „osvojio“ i naša srca.
Nakon molitve hodočasnika i čašćenja relikvija don Jozić je poklonio svakom hodočasniku molitvenik i sliku s relikvijama svečeva odjela.
Nakon Herceg Novog nastavljamo putovanje prema Kotoru diveći se ljepoti zaljeva. S gornje strane zaljev je okružen visokim planinama, a donje strane morem. Prekriven kišnim oblacima izgledao je bajkovito.
U pratnji stručnog vodiča obilazimo grad Kotor, grad star više od 2000 godina, smješten je unutar moćnih gradskih bedema koji čuvaju njegove tajne i blaga. Pod zaštitom UNESCO-a, Kotor je dragulj južnog Jadrana, poznat po svojim uskim ulicama, povijesnim građevinama i kulturnoj baštini.
Crkva blažene Ozane se nalazi u jednoj od najdužih Kotorskih ulica, na trgu Blažene Ozane ili u posljednje vrijeme popularno nazvanom trgu od mačaka.
Glavna reljefna vrata crkve rad su umjetnika Vaska Lipovca, na kojima su brončanim reljefom prikazane scene iz života blaženice.
Dominikanka i „zazidana djevica“, rođena kao Katarina, živjela je vrlo skromno kao pastirica malog stada ovaca.
Nakon očeve smrti odlazi služiti u kuću gdje upoznaje pobožnu i bogobojaznu ženu koja joj postaje druga majka. Već kao dijete čuvajući ovce imala je viđenja: najprije djeteta Isusa, a onda i Isusa-patnika. Njezinoj nevinoj duši Gospodin se objavio i pozvao na služenje.
Jednoga je petka Ozana slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu, te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metara visokim, 3 metara širokim i dugačkim sobama.
U rodnom Kotoru je bila poznata i kao „učiteljica mistike“ pogotovo jer je posebno štovala Kristovu muku. Vrijeme je najviše provodila u molitvi i žrtvovanju za duše u čistilištu. Budući da je bila vješta vezilja, njezini izvezeni korporali se i danas čuvaju u kotorskoj katedrali. Sve prihode koje ikad dobila za svoj rad, dijelila je siromasima.
Često je pomagala siromašnima i znala je ostatke sa stola staviti u pregaču i nositi gladnima . Tako ju je jednom prilikom zatekla gospodarica i priupitala ju što to nosi u pregači, jer je htjela čuti što će Ozana reći, znajući da hrani siromahe. Ozana nije htjela otkriti što nosi i od straha je rekla: ”Nosim ruže!” Kad je gazdarica zatražila da Ozana otvori pregaču – u njoj je bilo pregršt ruža!
44 godine provedi u molitvi i pokori. Doživjela je mnoga viđenja i mistična sjedinjenja s Kristom. Prozivaju je učiteljicom mistike i Kristove muke, te sveticom mira.
Zbog svojih djela, mnogi je smatraju apostolom kršćanskog jedinstva i zaštitnicom ekumenskoga pokreta.
Neraspadnuto tijelo časti se u crkvi sv. Marije U Kotoru.
Uz Ozanu Kotorsku još je jedan zaštitnik Kotora. To je sv. Tripun, čije su relikvije donijeli Mletački trgovci i štuju se u istoimenoj katedrali. Bio je, kako i samo ime kaže čovjek plemenita duha.
Štovanje ovog sveca započelo je nakon mučeničke smrti. Zbog priznanja da je kršćanin odrubljena mu je glava. Kolike li hrabrosti i kolike li vjere!
Priznati se kršćaninom iako je kazna bila smrt, navodi nas na promišljanje i preispitivanje koliko je svatko od nas spreman svjedočiti svoju vjeru?! Koliko smo zahvalni? Znamo li da su i danas brojni kršćani progonjeni radi svoje vjere? Koliko sam spreman trpjeti?
U muzeju sakralne umjetnosti u samoj katedrali izloženi su brojni relikvijari različitih svetaca, stare crkvene knjige, liturgijsko posuđe, misal iz 18. stoljeća i glava samog Sv. Tripuna.
Svetu misu slavili smo u Katedrali. U prigodnoj propovjedi razmišljali smo o pitanju našeg don Ivana : Što Bog traži od nas? Bog traži od nas da volimo, kao što On voli. Kako je to vrlo, vrlo teško! Sve što Bog čini, čini iz ljubavi prema nama. Razmišljali smo o Božjoj zapovijedi ljubavi. Ljubi, dakle jesi. Mnogi su duboko nesretni jer ne znaju ljubiti. Prikazujmo ih i molimo za njih, odrecimo se svake osude. Mjera ljubavi je ljubav bez mjere!
Sveto su misno slavlje uveličali i naši pjevači iz župnog zbora. Do nebesa se orio njihovih grudi gromki glas. Pjevanje se nastavilo i ispred katedrale na oduševljenje prolaznika. Ponosno su zapjevali Gospe ribara, težaka.
Uslijedio je kratki posjet crkvi Sv. Klare, a potom vožnja do gradića Tivat gdje smo i noćili.
Drugi dan našeg hodočašća započeli smo s posjetom mjestu Muo gdje je svetište Blaženog Gracija Kotorskog. Dočekao nas je tamošnji župnik te nam govorio o životu ovog malo poznatog blaženika.
Gracija znači milost i ta je riječ i obilježila život tog ribara, mornara i kasnije blaženika. Na jednom od svojih putovanja kao mornar sluša nadahnutu propovijed i sjeme ljubavi posijano je u Gracijino srce. To je sjeme donijelo obilat plod. Napušta život mornara i potpuno se posvećuje Bogu. Pripadao je redu Augustinaca. Bio je vrlo ponizan, poslušan, nosio je kostrijet i često je postio. Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme mise uranjao bi u euharistijski misterij. Bio je duša euharistije. Pozivao je vjernike da se približi izvoru spasa, da se približe Euharistiji. Stoga i ne čudi mistično viđenje blaženika. Jednog dana u vrtu u trenutku pretvorbe, samostanski zidovi nestaju i Gracija vidi svećenika kako drži dijete Isusa obasjanog čudesnim sjajem. Nikoga nije odbijao. Volio je siromahe i prosjeke i svakome je znao pružiti koricu kruha i riječi ohrabrenja i utjehe. Bog i danas po Graciji liječi mnoge bolesti duha i tijela. Sarkogaf s neraspadnutim tijelom časti se i danas u crkvi Sv. Marije pomoćnice kršćana. U toj smo crkvi slavili sv. Misu i zahvaljivali za predivan i veličanstven dar: Euharistiju!
Hvala Ti Gopodine što svoje srce, srce Boga živoga daruješ i sjedinjuješ sa mojim grešnim i nestalnim srcem.
Nastavljamo putovanju prema Dobroti i crkvi Sv. Eustahija. I tamo nas je srdačno dočekao tamošnji župnik.
Iako poganin Sv. Eustahije bio je pobožan i milosrdan. Jednoga je dana u lovu naišao na prekrasnog jelena kojega je slijedio šumom sve dok je imao daha, ali ga nije uspio uhvatiti. Potom se jelen popeo na strmu stijenu i odande promatrao svoga progonitelja. No, to više nije bio onaj jelen od prije: između rogova sjajio mu se križ s prikazom raspela. “Zašto me progoniš? – začuo se glas. “Ja sam Isus kojega, i ne znajući, častiš.“
Na njega i na njegovu obitelj stale su se obarati nevolja za nevoljom. Žena mu je odvedena u ropstvo, dok je jednoga sina dograbio vuk, a drugoga lav. Strpljiv poput Joba, Eustahije je te nesreće prihvatio nadasve sabrano, zahvalan Gospodinu što može trpjeti za Njegovu slavu.
Mučen je i ubijen zajedno sa svojom obitelji jer nije htio izraziti štovanje rimskim bogovima.
Nakon Sv. Eustahije nastavljamo putovanje prema Perastu. Živopisno mjestašce uz samo obalu mora sa dva mala otočića. Jedan od otočića je “Otok Gospe od Škrpjela, umjetni otočić jedinstven u svijetu. Naime, braća Mortešići iz Perasta našli su jedne noći na hridi ispod glavnog oltara sliku Gospe. Sliku su ponijeli u svoju obiteljsku kuću. U arhivskom zapisu stoji kako je jedan od braće obolio i ozdravio po Gospinu zagovoru. No, tradicija govori da se ta slika tri puta vraćala na tu hrid. Stanovnici Perasta u tome su vidjeli Božju poruku da Gospa tu želi ostati. Počeli su 22. srpnja 1452. nositi kamenje, a bilo je potrebno oko 220 godina da sagrade otok. Gospa od Škrpjela jedno je od triju poznatih svetišta u Kotorskoj biskupiji, a zasigurno jedno od najljepših i najzanimljivijih . Do otočića se dolazi brodićem. Uz stručno vodstvo posjetili smo otočić i pogledali bogatu zbirku zavjetnih darova, koji su brojni hodočasnici darovali Gospi u znak zahvalnosti. Posebno me dojmio dar na kojem su tri mala anđela. To je poklonio jedan čovjek koji se molio Gospi da dobije dijete. I dobio je ne jedno, nego troje dječice. Zanimljiv je i goblen koji je gđa Jacinta vezla 25 godina u nadi povratka njenog muža kući i zahvala Gospi za primljene milosti. Zanimljivo je da je u izradi goblena koristila i vlastitu kosu. I u toj su crkvici naši pjevači zahvalili Gospi za brojne milosti pjesmom Zdravo djevo Kraljice Hrvata. Nakon ručka, vedri i zahvalni za brojne milosti uputili smo se kući. Nije nedostajalo smjeha i pjesme. Sklopila su se i nova prijateljstva. Mnogi su se župljani upoznali i sada više nisu samo poznata lica, već novi prijatelji i to je veliki plod ovog hodočašća. Podijelili smo jedni s drugima naše tuge, ali još više naše radosti i blagoslove. Smijali se, pjevali i molili. U kasnim večernjim satima sretni i ispunjeni stigli smo u naš Kambelovac.
Hvala vam dragi Don Ivane na vašem otvorenom i srdačnom srcu, što uvijek prepoznajete potrebe svojih župljana i što nas pratite i bdijete nad nama na našem hodu prema Gospodinu. Hvala što nam dajete primjer i pozivate na svetost.
Hvala i dragoj Moniki koja je sve organizirala, pripremila i darovala svoje dragocjeno vrijeme i znanje, te utkala sebe u ovo hodočašće.
Hvala i vama dragi hodočasnici. Bilo mi je uistinu prelijepo družiti sve sa vama.
Do slijedećeg hodočašća, za koje vjerujem da svi s radošću iščekujemo, mir vam i dobro!
Valerija Leutar
